I onda shvatis da nisi sam. Da si dio "njih". Zelis da odbacis tu pomisao, da se izdvojis na neki nacin. Ali opet, ne zelis da bjezis, jer taj tvoj cin bi im, mozda, "mirisao" na strah. Na strah koji je tebi nepojmljiv, ali oni to ne znaju.
Ni “vi” niste sami. Ta cinjenica ti daje neki novi podsticaj za dokazivanje, ali ti i dalje ne vidis ni jedan jedini znak da se radi o takmicnjenju, i opet se vracas na isto. Na nulu. Koliko je ta nula pozitivna, i je li pozitivna uopste, vise ne zavisi od tebe, vec od "njih". Tu se radja jedna nova zelja - zelja za tim da pocnes sam sebi da krojis mjesto, pravac i cilj ka kojem se kreces, s tim sto se ogranicavas na svoje mogucnosti, dok je ta zelja odmah posle toga, na drugom mjestu.
U naletu emocija, umora i adrenalina, vise nemas ni prostora za razmisljanje, taktiziranje, za bilo kakav potez koji bi te izvukao iz ove zavrzlame. Ne razmishljas vise ni o cilju. Osjecas u vazduhu kako i njima naviru emocije, spusta ih umor, a adrenalin dize. Saosjecas, stapas se sa “njima”, i sve sto ti je na umu jeste to da sada ostanes dio “njih”, jer je tu gdje ste sada, na okupu, zaista najsigurnije za tebe. Ne trcis vise sto bi htio biti prvi, vec samo zbog toga sto ne bi htio biti poslednji, napusten… Sto ne bi htio biti prezren.
